Mentalitet Strahopoštovanja

I da stvarno postoje čudesa i duhovi i ne znam ni ja štogod, ne treba se to gledati sa strahopoštovanjem roba jer to je robovski poredak dvaita stanja, gdje je jedna strana savršeno dobro a druga savršeno zlo, dok klatna bilo koje vrste, bilo vjerska bilo civilizacijska opstaju na prijetnjama i ucjenjivanju jer su postavili uvjete za sreću i postavili su uvjete za nesreću.

Ako sreću oslobodimo uvjeta što bi sreća trebala predstavljati jednostavno smo si stvorili raj, ako sreći propišemo uvjete za postojanje, sami smo si stvorili pakao, a osobito kada od transpersonalne i transegzistencijalne razine stvaramo povlaštenu hijerarhiju za kontrolu nečijeg ponašanja, jer ako od nečega što je izvan postojanja i izvan osobnosti stvorite biće satkano od vaših nada i strahova, od ratnika ste postali kukavice a od kraljeva ste postali kmetovi. Stoga da se mrtvi pred očima mojim ustaju iz grobova ja zadržavam ateizam, jer bježim od svakog porobljavanja, jer moj ateizam je bezuvjetan i nije uvjetovan nepostojanjem Boga, nepostojanjem čuda i nepostojanjem života poslije smrti kao kod velike većine drugih ateista, tako da me ne mogu iskustva suprotnih mogućnosti odvratiti.

Ja nemam mentalitet strahopoštovanja i ne živim nikakvu vjeru koja hoće od mene smrtno ozbiljnog roba, nego sam poput Petra Pana koji nikada ne želi odrasti, diveći se kreativnosti mentalnih zbrkanosti koje je napisao engleski idiot pod utjecajem kokaina, a za razliku od svećenika bilo koje vjere koji će bacati teške anateme ako bi se netko pokušao na račun njegovih inicijacija šaliti, ja se na račun svih svojih postignuća i spoznaja i tako toga nezrelo pubertetski smijem se i šalim, i potičem sve svoje čitatelje na to, jer jedino tako možemo robovanja klatnima i svako sektaštvo i idolopoklonstvo iskorijeniti.

93-156-93
Tau Abadon ― Bič Božji